Poverenje je dvosmerna ulica

Dragi prijatelji,

Utorak je naš dan za druženje najdraži moji online prijatelji.

Inspiraciju za pisma koja vam pišem dobijem veoma često par minuta pre nego što sednem da vam pišem.
Današnju temu posevećujem poverenju.
Poverenju kao dvosmernoj ulici.
Kada razmišljamo o poverenju, prvi korak je zapitati se koliko imamo poverenje u sebe. Što je naše lično poverenje veće po automatizmu imamo više poverenja u druge ljude. Ovo je uverenje sa kojim sam odrasla i danas sa njim živim.
Dokaz, da nisam usamljena u takvom stavu dobila sam crno na belo juče.
Završila sam i poslednje 3 studije o transfernim cenama, a sve tri kompanije su klijenti jedne poveće knjigovodstvene agencije. Vidite, kada posmatramo veličinu neke firme iz ugla stranih korporacija, onda to i nije velika firma, ali iz našeg ugla posmatrano, knjigovodstvena agencija sa dvadesetak zaposlenih saradnika, nikako ne može da bude mala. Posebno, što je vlasnica žena, moram da kažem mlada žena, koja je odlično razvila posao. Ima odlične klijente, možete i pretpostaviti da ima puno klijenata kada ima preko dvadeset zaposlenih.
Pozovem juče Jovanku, pomenutu vlasnicu/direktorku agencije, da joj kažem da sam završila studije, i da ću u narednih sat vremena poslati studije, kako bi njeni ljudi dostavili iste u poreske uprave. S obzirom da već sarađujemo godinama, razgovor smo započele onako prijateljski, da se pitamo za zdravlje, kako su nam naslednici.... .
Nakon toga pitala sam je kada će mo da se vidimo. Praksa nam je već godinama da idemo na ručak kada ja završim studije, a ona i njen tim dostavi poreske bilanse i sve šta treba u poresku u pravu.
Jovanka, opušteno i zadovoljno reče:
  • Vidimo se, vidimo, ali kada se vi Biljana vratite u Beograd iz vaše letnje kancelarije.
  • Jovanka, to je krajem septembra, ili početak oktobra, sve zavisi od vremena koliko će mo ostati. Zar ste toliko u poslu, da ne možemo ove nedelje da se vidimo?
  • Nisam draga Biljana „toliko u poslu“, ja sam samo dobar „đak“, naučila sam od vas i sledi hahahah...
Slatko se nasmejala Jovanka pre nego što je rekla:
  • Zakupili smo kuću na obali mora u Crnoj Gori, i to od 15. juna do 15. septembra. I ovde postoji internet i mogućnost da radim sa terase, kao i vi, pa da se malo bućnem u more, okupam, osvežim, i mogu da nastavim sa poslom. Prekopirala sam vaš recept.
Beskrajno me obradovao ovaj telefonski razgovor koji sam jednostavno morala da podelim sa vama. Ovaj potez toliko lepo govori o timu koji je formirala ova mlada žena. Znate i sami da se tim i poverenje ne mogu stvoriti preko noći. To se gradi godinama. I pre svega ličnim primerom. Nemoguće je očekivati da će saradnici biti odgovorni i posvećeni poslu ako prva violina biznisa i sama nije odgovorna i posvećena. Da Jovanka nema poverenje u sebe i u ljude sa kojima radi, ni slučajno ne bi otišla na tri meseca iz kancelarije i da sa timom komunicira preko interneta i telefona.

Ovaj svetli primer govori, da postoje i male firme koje su izgradile odnos mnogo vredniji od poslodavac-zaposleni. Tim koji funkcioniše kao porodica.
Mali timovi zahtevaju od direktora-poslodavca punu angažovanost, jer u našim malim firmama malo imamo primera da je vlasnik firme „tamo neko, koga zaposleni ni ne poznaju“, a da je menadžment tu da vodi posao. U malim firmama vlasnici/direktori rade zajedno, često i mnogo više od zaposlenih, to je činjenica. Ali kada se stvori dobar tim, i kada je poverenje dvostrano onda je moguće raditi i rukovoditi na daljinu, „sa terase“.

Inače, mi se polako spremamo, da već krajem ove nedelje „preselimo“ kancelariju na našu terasu kraj Dunava. Sledeće pismo, dragi prijatelji pišem sa terase u društvu ptica i veverica, i naših ježeva, koji su se odavno odomaćili u našem dvorištu. To su naši baštenski ljubimci koje hranimo i pojimo.
Pozdravljam vas dragi prijatelji🤝 i želim vam svako dobro🌞🌈.

    S poštovanjem,
    Biljana Trifunović
    www.biljanatrifunovicifa.com