Odlaganje obaveza, ne olakšava posao

Dragi prijatelji,

Utorak je naš dan za druženje najdraži moji online prijatelji.


Svi mi sa lakoćom uočimo decu, ali i odrasle ljude koji odlugovlače, imaju bezbroj pripremnih rituala da bi odradili posao koji je pred njima. Bez obzira što znaju da niko drugi neće odraditi njihov posao, opet pronalaze bezbroj „opravdanih“ razloga da pre glavnog i osnovnog zadatka, urade, i ovo i ono. Samo još da pogledaju poštu i odgovore na „hitne mejlove“. Mogla bi tu i kafica da dođe, da se malo skoncentrišemo pre tog „ozbilnog i složenog posla“, pa makar to bio posao koji ta osoba ima u malom prstu. Često čujem onu narodnu izreku:
  • „Posao nije zec da će da pobegne. Uradiću“.
Da li prepoznajete u svom okruženju takve ljude. Da li su vaši ukućani ili deca u toj kategoriji osoba, koja i kada znaju da trebaju da urade određeni zadatak, odlažu do krajnjih granica, i onda pod stresom i u žurbi, hvataju se posla koji je mogao biti odavno odrađen.
Da li ste možda u ovom opisu prepoznali da se po nekad i sami tako ponašate.
Svako od nas treba da odradi i neki posao koji „baš i ne voli“, i zbog tog osećaja, da nas taj posao baš i ne ispunjava, odlažemo, odugovlačimo i dovedemo sebe u stresno stanje rada sa kratkim rokom. Kratak rok, uzrok je ne samo stresa, već neveroatno povećava mogućnost pravljenja grešaka. Povreda na poslu.
Postoje osobe, koje na primer imaju novac, ali odlažu do krajnjih granica da plate svoje obaveze. Platiće, ali poslednjeg dana.
Neke osobe, nikako ne mogu da stignu na vreme na sastanak, neki čak zakasne i na avion, i bez saobraćajnog kolapsa. Onako, dok su se detaljno spremali za put. Ode vreme. Ode i avion.
Priznajem, da sam i sama u mladosti upadala u zamku zvanu „odlaganja“, u ime „opravdanih i važnih, neodložnih aktivnosti“.

U mladosti nikako nisam volela da peglam veš. Imala sam sto prečih i važnijih poslova. Obično sam taj kućni posao radila bez i malo volje. Da se razumemo, ni sada ne pevam od sreće kada trebam da peglam, ali ne odlažem, kad je pegla na dnevnom redu, krećem bez odlaganja.
Kako sam se izlečila od „odlaganja“
Kada sam u mladosti radila kao dnevni novinar u „Privrednom pregledu“, znalo se da je rok za predaju teksta bio između 14h i 14h i 30min. Nakon tog vremena, urednici više nisu mogli da primaju tekstove, jer trebalo ih je pročitati, srediti i dati na štampu.
Znači, novinar bi u toku pre podneva bio na nekom događaju, odslušao, dok sluša neku sedincu ili slično, u bloku već pravi koncept. Kada stigne u redakciju, najveća veština bila je naći pisaću mašinu. Jer u to vreme jednu pisaću mašinu koristila su dva novinara. Ko je bio brži, mašina je njegova, znači šanse da se odradi posao i preda tekst na vreme su prilično velike. Moram da napomenem, da smo platu primali na osnovu odrađene veoma visoke norme. Znalo se tačno koliko tekstova po strukturi treba u toku meseca napisati, ali nije bilo dovoljno samo da se napiše tekst, nego da bude predat na vreme i dovoljno dobar da bi bio objavljen. Znači samo za objavljene tekstove obračunavala se i isplaćivala vrlo skromna plata.
S obzirom da se u mladosti nisam bavila trčanjem i nisam bila naviknuta da startujem na pucanj pištolja, meni je rad u redakciji pomogao da sve poslove radim bez odlaganja.
Ni u mladosti, a ni sada, nikada nisam bila lenja, volela sam da radim. Ali, znam da sam u mladosti imala „luksuz“ da mogu da biram, poslove koje volim, radila bez odlaganja, one poslove koje nisam volela često sam odlagala i izbegavala.
Kada sam shvatila koliko sam nepotrebno gubila vreme i energiju na odlaganju obaveza koje su mene i dalje čekale kapitulirala sam. Kada bi sebe ulovila, da se kolebam da počnem neki posao, zapitala bi sebe:
  • „Zašto odlažem?“
U početku, ne u trenutku, ali brzo bi shvatila odgovor koji bi bi:
  • „Ne volim to da radim“.
  • „Nisam sigurna da ću to uraditi onako fenomenalno“.
  • „Imam strah od greške, ovo do sada nisam radila a nisam našla da je neko već ovo uradio, da bi imala neki putokaz“.....
Brojni su razolzi koji nas često drže ukopanim na jednom mestu. Međutim, mi smo rođeni da živimo i idemo napred. Da učimo i idemo napred. Odavno sam raskrstila sa okovima „odlaganja“.
Decenijama moj moto je „Uradi. Neka je završeno nije neophodno da bude savršeno“. Mnogo je jednostavnije na vreme, još bolje pre roka uraditi neki posao, tada stvorimo sebi vremenski prostor da predahnemo, i još jednom se vratimo na urađeni posao da proverimo, da se slučajno nije provukla neka greška.
Znate, da posao koji radimo i kada napravimo slučajnu grešku, finansijska kazna je prilično visoka. Srećom, nama je kazna u novcu, dok životima plaćamo greške nekih drugih ljudi.
Ovim pismom, dragi prijatelji htela sam da vas podstaknem da razmislite, i sagledate šta odlažete da uradite, i koje poslove radite sa radošću. Ukoliko posao koji radite – od kojeg zarađujete za egzistenciju u vama pravi otpor, i odlažete ga do krajnjih granica, zapitajte se da li je taj posao u opšte za vas. Ili, možda je taj posao, baš onaj koji volite, ali iz straha od greške, vi se mučite i odlažete. Jedna od dobrih vežbi je, kada trebate da počnete neki izazovni posao, zamislite da stojite na skakonici, trebate prvi put da skočite u bazen sa visine od 2m. Naravno da je strah priličan. Noge se trsu. U stomaku se stegla lopta. Ako stojite na skakonici dugo, neko će vas namerno ili slučajno gurnuti u vodu. Nespremni, neočekivano pašćete i najverovatnije povrediti. Zato, stisnite zube i napred. Svaki dan smo mi po više puta na rubu skakaonice. To je život.
Zato vas sve ohrabrujem da ako se i dalje mislite, da se registrujete na platformu, posebno vas koji ste u firmi koja se bavi spoljnom trgovinom i deviznim poslovima, presecite i krenite. Videćete koliko vas korisnih i stručnih saveta čeka tamo. Čeka baš vas, da vam olakša posao i život.
Pozdravljam vas dragi prijatelji🤝 i želim vam svako dobro🌞.


P.S. Zahvaljujem vam se svima koji ste mi pomogli, odvojili ste vreme da bi napisali odgovor na postavljeno pitanje.

S poštovanjem,
Biljana Trifunović
www.biljanatrifunovicifa.com