Vreme je vaš i moj glavni resurs u poslu i životu

Dragi prijatelji,

Utorak je naš dan za druženje najdraži moji online prijatelji.


Jedna od važnih lekcija koju je svako od nas naučio, ili uči, je da racionalno i pravilno rasporedi vreme.
U ovom pismu ne želim da upotrebljavam već istrošenu izreku „Vreme je novac“.
Vreme koje imamo na raspolaganju, je ograničeno. Dan ima svega 24h, i nakon toga, počinje novi dan.
Važno je za rad našeg životnog i poslovnog dobra, da naučimo da racionalno trošimo vreme. Nije poenta raditi od jutra do sutra. Posao treba da se odradi, kako bi ostalo vreme mogli da koristimo za odmor, porodicu, druženje.
Sve se u životu uči od početka, pa i to kako pravilno da rsporedimo i koristimo svoje vreme.
U procesu učenja, najviše nam pomažu OMETAČI.
Ometači su ljudi i situacije koje se pojavljuju baš onda kada nam najmanje trebaju. Pojavljuju se sa nebitnim i nevažnim temama kada trebamo da uradimo važne poslove.
Naučeni da budemo „pristojni“, teško se odlučujemo da kažemo:
  • „Izvini, sada imam važan posao da uradim, malo kasnije će mo pričati (znajući da je to po stoti put ista tema).
Ne, mi smo „fini“, ostavljamo svoj posao, možda to u podsvesti i priželjkujemo, i onda provodimo pola sata i više slušajući po stoti put istu priču, dok nam u stomaku vri od obaveza.
Ovu veoma važnu lekciju, naučila sam veoma davno. Ne zato što sam bila tako mudra i pametna u mladosti, nego što sam morala i želela da ispoštujem propisanu normu.
Hvala do nebesa Privrednom Pregledu, gde sam radila kao dnevni novinar. Taj posao je podrazumevao da pored brzog reagovanja što znači otići na sastanak, vratiti se u redakciju, pronaći slobodnu pisaću mašinu. Oskudica je bila uvek. Jednu mehaničku pisaću mašinu obično je koristilo 2-3 novinara. Ko je bio brži i spretniji dolazi bi do osnovnog sredstva, da. Nije to bilo vreme kao sada, da svako ima svoj kompjuter. MEHANIČKA PISAĆA MAŠINA - to su bila naša osnovna sredstva pored olovke i bloka.
Dalje, radili smo na normu, tačno se znalo koliko u toku meseca treba napisati: vesti, osvrata, komentara, intervijua.... Od ispunjene norme i strukture zavislila je plata. Ko bi radio preko norme bio je dvostruko nagrađen, pored novca, sabirali su se rezulatati i to je bio jedini način da se napreduje od pripravnika, do mlađeg novinara saradnika, saradnika, starijeg saradnika, urednika i tako redom.
Da bi ispunila svoju normu, imala sam obično tri izazova: da stignem na vreme, da pronađem pisaću mašinu i da uradim u roku. Tekst ne samo da je trebao da bude dobar, nego rok za predaju uredniku bilo je do 15h. Posle tog termina, i najbolji tekst ostaje. Ako je komentar ili beleška, može da bude objavljen i u nekom drugom danu. Izveštaj sa sastanka, vest itd... ide u korpu za otpatke. Tako je bilo.
Pored ova tri važna uslova za obavljanje posla, tu su bili u obilju pomenuti ometači.
Uvek je bilo kolega i koleginica koje su već završili svoj posao, ili tog dana nisu bili na događaju. Spremni su dolazili, sa sve šoljicom kafe i svojom temom za razgovor.
U početku, kao pripravnik, bilo me sramota da kažem: - Izvini, molim te malo kasnije. Ta „finoća i kultura“ doprineli su da tri puta u toku jednog meseca ne stignem u roku da predam izveštaj, naučila sam važnu lekciju da kažem: - Molim te kasnije, imam rok.

Lekciju koju sam naučila veoma davno ne zaboravljam. Kada sam prvi, drugi, pa treći puta kazala, da sada moram da završim posao jer imam rok, posle je postala navika. Divna navika koju praktikujem već punih 35 godina.
Treba pomoći ljudima, saslušati ih, odvojiti vreme za prijatelje, kolege, familiju. To naravno jeste važno. Neophodno je da se družimo i jedni drugima da pomažemo. Ali za sve postoji vreme. Cvet procveta kada mu je vreme. Posao se radi kada ga ima i na vreme.
Da se razmememo kada je hitno i bitno, posao treba odložiti ako je neko pao i povredio se, kada gori... ali priča da me žuljaju nove cipele, može da sačeka.

Sada, nakon puno godina posle pripravničkog staža veoma sam zahvalna pomenutim ometačima, jer sam zahvaljujući njima, brzo i bez griže savesti naučila da odvajam bitno od nebitnog. Da svoje vreme usmerim na prioritete.

Dragi prijatelji, nadam se da će vas ovo pismo podstaći da "čuvate" svoje vreme od omatača. Posebno od onih koji vas umaraju, donose loše raspoloženje, pričaju po sto puta svoju priču. Imate i vi i ja preča posla, bolje je sedeti u parku i gledati u travu i odmarati se nego trošiti energiju i vreme na nebitne razgovore. Ne brinite, takvi ljudi naći će novu "žrtvu" kojoj će pričati svoje priče, uz put možda će vas i ogovarati kako ste bezosećajni, ali da li je to bitno.

Pozdravljam vas dragi prijatelji🤝 i želim vam svako dobro🌞.




S poštovanjem,
Biljana Trifunović
www.biljanatrifunovicifa.com