Volontiranje ili iskorišćavanje

Dragi prijatelji,

Utorak je naš dan za druženje najdraži moji online prijatelji.


Želim da podelim sa vama jednu priču, jedno od milon sličnih iskustava, koja proživljavaju dobri ljudi. Možda će se neko u ovoj priči u velikoj meri prepoznati. Ako bude tako, molim vas razmislite i preduzmite akciju, sada, odmah, da ne ličite na moju dragu Anu.
Prošle nedelje bila sam na jednom online predavanju, na kome je prisustvovala i mlada Ana. Znam je od ranije, sa sličnih radionica. Ana je inače mlada žena, veoma vredna, ambiciozna, posvećena poslu i porodici. Majka je dvoje male dece. U toku radionice, neko od prisutnih, obratio se Ani ali ne imenom, nego prilično podrugljivim tonom:
  • „Volonterko kako si, ima li posla?“
Za trenutak sam sama sebe zapitala, da li sam pogrešila. Koliko znam, Ana je zaposlena, radi na odgovornom rukovodećem mesu u jednoj međunarodnoj kompaniji. Odakle sada to podrugljivo obraćanje: „Volonterko“.
Kada sam sebe preslišala, i ustanovila da je to ta Ana, da se nisam zbunila, znate kako je kada su online seminari preko Zooma, kada ima puno ljudi, sličice su male, pa ako je i svetlo loše, mora čovek ozbiljno da se primakne ekranu da bolje osmotri lice. Da to je ta vredna Ana, koju znam, ja je ne znam kao volonterku.
Momentalno sam se javila za reč, tražila sam objašnjenje, šta se desilo da je Ana sa te vrlo visoke pozicije prešla na volonterski rad. Pre nego što se oglasila dotična dama, uključila se osoba koja ju je prozvala da da dodatno objašnjenje. Njih dve su inače drugarice još iz vrtića. Znači poznaju se u dušu što bi se reklo. Usledilo je objašnjenje, od kojeg mi je donja vilica pala.
  • „Znate svi koliko je Ana vredna i odgovorna. Uz to je stvarno ekspert u svom poslu“, objašnjava Anina drugarica.
Onda je nekoliko nas u glas pitalo, pa u čemu je problem?
  • „Draga Ana, nije naučila osnovne lekcije u životu. Kao prvo, u njenom rečniku ne postoji važna reč NE. Kao drugo, kada kaže ključno DA, onda bi trebala da kaže, „moja usluga košta toliko i toliko“, ali moja draga drugarica, uvek kaže: „Da, mogu ja to, brzo ću ti uraditi rešenje....“ Vidite, dosadilo mi je da je gledam preumornu, iscpljenu, nismo se videle da popijemo kafu skoro šest meseci, jer je ona stalno u haosu od posla, i ako je perfektno organizovana i brza u radu. Ali, kum, kumina kuma, svastika od teče.... svi oni imaju vrlo solidne biznise. Svi relativno dobro posluju, ali često im treba stručna pomoć moje drugarice. Ona naravno, uvek prihvata da uradi rešenje, da da predlog kako da se situacija prevaziđe. Pomenuti ljudi nikada je nisu pitali da li ta usluga košta i koliko. A ona je toliko „fina“ da ne može da kaže: „Ljudi, moja usluga košta, angažujte nekog drugog, možda će vam neko drugi isto to uraditi kao i ja stručno i besplatno!“.
Auuu, bila je moja reakcija. Morala sam da kažem šta mislim po tom pitanju, i ako me niko nije pitao za mišljenje. Prvo što sam rekla bilo je:
  • „Draga Ana, s kojim pravom? Kako možeš da vreme koje bi provela sa svojom decom, trošiš na ljude koji te iskorišćavaju? Ko ti je dao dozvolu za to? S kojim pravom ti noću ne spavaš da bi Peri, Živki, Miki rešila problem. S kojim pravom ti sutradan odlaziš na posao neispavana, što znači manje produktivna? Ko te je naučio da su ti tamo neki ljudi koje znaš, ili si čula da postoje, da su oni tebi važniji od tebe same, od tvoje dece, muža, porodice? Razumela bi da radiš dva posla, jedan u kompaniji, drugi kao dopunski i prolaziš kroz šta prolaziš, da ti naplaćuješ i skupljate pare za učešće za kredit da bi kupili stan. Imaš 35 godina, još uvek ste podstanari. Ima li smisla sve to što radiš?“.
Da ne prenosim sve šta sam rekla, a rekla sam mnogo više nego što sada vama pišem. Bila sam surovo iskrena. Bilo mi je žao što se na kraju ona čak i rasplakala, jer je rekla da ona ne može tim ljudima sada da kaže moja usluga vredi 300., 500 ili koliko već eura. Jednostavno navikli su da je svaki čas za nešto angažuju. Ona jednostavno ne zna kako da se izvuče iz cele priče, kada je to postala praksa.
Nije mi trebalo ni dve sekunde da razmišljam, jednostavno sam je posavetovala, da na najljubazniji način /ona inače drugačije ne bi ni mogla/, kaže, da nestiže od obaveza na poslu, kućnih poslova i dece koja kako rastu sve su zahtevnija, i da im preporuči neku drugu osobu koja će im pružiti uslugu.

Drgi moji prijatelji, ja znam da Anin slučaj nije usamljen, da ima puno takvih osoba koje prijatelji, familija i ostali iskorišćavaju, ali to nije u redu.
Ljudi koji gledaju samo da iskriste druge, nemoguće je promeniti, takvi su kakvi su. Zato je naš zadatak da se mi menjamo. Da odstuimo i pomaknemo se dalje od takvih „prijatelja“.
Volonter zna se ko je. Mlada osoba koja je tek završila šklolovanje, nema prakse. Par meseci radi i te kako, znači da bi došla do iskustva. I tada smatram da toj mladoj osobi treba platiti određenu sumu, jer posle samo par dana i minimalni doprinos firmi je doprinos. Kako veštine i sposobnosti tog volontera budu rasle u skladu sa rezulatitma treba da bude i nadoknada.

Dragi prijatelji, danas sam imala na umu sasvim drugu temu o kojoj sam želela da razmenim mišljenje sa vama. Ali ovaj razgvor me baš uzdrmao i morala sam ovo da podelim sa vama. Možda je okidač, za ovoliko moje emotivno regovanje na pomenuto iskustvo i to, dok sam bila mlada i kretala u biznis, baš zato što sam žena i mlada, honorar bi bio bar 30% a nekada i niži nego da se za isti posao angažuje muškarac.
Ukoliko se neko od vas prepoznao da funkcioniše kao Ana, molim vas još jednom razmislite i donesite pod hitno odluku, da je to za vas prošlost.
Do idućeg utorka, ostanite mi zdravi, veseli i odmarajte se što više možete.

Pozdravljam vas dragi prijatelji🤝 i želim vam svako dobro🌞.




S poštovanjem,
Biljana Trifunović
www.biljanatrifunovicifa.com