Mogu a ne čitaju

Dragi prijatelji,

utorak je naš dan za druženje. Nastavljamo tamo gde smo stali.


Da li i vi gubite vreme, po nekada i strpljenje, da objasnite ljudima neki član zakona, iako bi ta osoba trebalo vas da informiše i da vam pomogne? Vidite, nekako je prirodno da službenici, posebno iz velikih sistema, budu pomagači, savetnici malim firmama i preduzetnicima. Tako bi trebalo da bude. Ili ja kao nepopravljivi optimista humanista živim sa takvim uverenjima.
Znate i sami da je pre pet-šest godina Zakonom o privrednim društvima dozvoljeno da privrednici mogu da odluče hoće li da koriste pečat, ili će se opredeliti da samo svojim potpisom overavaju dokumenta. To je jasno regulisano članom 25. Zakona. Čak lepo piše da institucije, banke i drugi organi, nemaju pravo da insistiraju na pečatu ukoliko je privrednik odlučio da ne koriste pečat.
Da ponovim, Zakon nije od juče. Ne mogu baš da se zakunem, ali mislim da je još 2014. godine dopunjen član 25. Zakona kojim je pečat postao stvar izbora privrednika. Znam da je nakon te izmene veliki broj privrednika doneo odluku da ne koristi pečat kao obavezni sastav pri overi svih službenh dokumenata. Ja sam tu mogućnost odmah iskoristila. Jednostavnije mi je da samo svojim potpisom overim dokument. Tako mi je lakše, da ne moram uvek i u svakom momentu da imam kod sebe pečat.
Ali, to što sam time sebi olakšala i iskoristila svoje zakonsko pravo, kao i veliki broj vas privrednika, ne znači da se baš se zbog toga ponekad ne naljutim. Zapitam se dokle da objašnjavam i upućujem službenike velikih sistema po ne znam koji put da pogledaju član 25. Zakona o privrednim društvima.
Konkretno, više puta sam objašnjavala službenicma Telenora da ne koristim pečat. Sa Telenorom sam potpisala ugovor za mobilne telefone pre dvadeset i više godina. Od te 2014. godine, svaki put kada produžavam ugovor o korišćenju pretplatničkog paketa primorana sam da objašnjavam da je ugovor validan samo sa mojim potpisom. Pečat ne koristim.
Ne bi vam ovo pričala dragi prijatelji, da ponovo ovih dana nisam imala istu temu.
Ugovor mi nije još istekao, ali da ne bih otišla kod drugog operatera, javio se operater da potvrdim da li želim da nastavim sa ugovorom.
Pre svega moram da kažem da je pozvao u nevreme, bar za mene. Bolela me je glava. Imala sam migrenu i legla sam da malo odmorim.
Da bih skratila priču. Rekla sam momku: „Da, nastavljam sa ugovorom“. Odmah je usledilo objašnjenje, da ne može više stari paket i ako nije mali i skroman. Mora skuplji i veći paket. I ako ne uzimam telefon za 1 dinar. Uvek kupujem aparat posebno, jer tako želim. Dobro, uzeću skuplji paket. Boli me glava, ne mogu da pričam, molim momka da se drugi put čujemo. Ne, ne, sada završavamo:
„Uzimate veći paket, odlično sutra vam brzom poštom šaljem ugovor, da li hoćete da vam pošaljem na stan ili kancelariju? Samo mi potvrdite adresu. U sistemu su obe“.
Zna momak sve, kada bih ga pitala koji broj cipela nosim i to bi znao. Odlično.
Za dva dana stigao je ugovor. Potpisala sam sve papire. I pomislila super, momak iz brze pošte ne traži pečat i ne moram i njemu da objašnjavam da ne koristim pečat. Shvatili su da pečat nije obavezan.
E, tu sam ja pogrešila. Momak iz brze pošte je mislio da sam ja potpisala ugovor kao fizičko lice. Stavila broj L.K. i gotovo. Kada je vratio ugovor u pomenutu kompaniju, njemu ne žele da prime ugovor, vraćaju ga da stavim pečat. Sva sreća momak je bio preduzimljiv, umesto da dolazi, pozove me telefonom da vidi gde sam, uz objašnjenje da sam zaboravila da stavim pečat pored potpisa. Objasnim mu da ne koristim isti. I da slobodno nosi ugovor u službu Telenora. Šta da vam kažem, naši telefonski razgovori toliko su bili dugi. Bilo je više poziva uz opomenu da će mi poništiti ugovor. Pa sam im rekla neka ponište ugovor. Dosadili su mi. Stvarno sam poželela da odem kod drugog operatera i sklopim novi ugovor kao fizičko lice, to sam im najozbiljnije rekla. Tek tada su prestali da mi dosađuju i prete raskidom ugovora.
Stvarno mislim da nema smisla. Svi znamo da veliki sistemi imaju mnogo veći broj službenika kojima su dostupni propisi. Pa kada su im dostupni, zašto ih ne čitaju?

Svi greše pa čak i ja

Vidite kada sam pokrenula prvobitno blog koji je prerastao u platformu www.biljanatrifunovicifa.com osnovni razlog bio je da približim propise i primenu istih malim firmama i preduzetničkim radnjama širom Srbije. Svesna da su budžeti za propise mali, poslodavci često nemaju razumevanje o značaju informisanja. I baš zbog saznanja sa kakvim problemima se susreću ljudi koji treba da rade po propisima, odredila sam vrlo nisku cenu godišnje pretplate. Računala sam da ukoliko poslodavac nema sluha da zaposlenom obezbedi stručnu literaturu: propise, tumačenje istih, modele i uputstva, smatrala sam da po ovoj ceni svako kome je stalo da radi po slovu zakona, može i od svoje plate da se pretplati. E tu sam ja pogrešila. Što bi rekla moja kuma, preučila.
Strukturu pretplatnika na platformi čine preko 70% velike korporacije. Veliki su shvatili koliko im je korisno da iz prve ruke od privrednika primaju informacije, savete i sve ono što već imamo na platformi. Pa ispade cela priča po onoj narodnoj: „Nije onome kome je namenjeno i potrebno, već onom ko je shvatio kolika mu je korist.“
Dragi prijatelji, objašnjenje koje sam vam napisala na kraju ovog pisma, ima za svrhu da pogledate KATEGORIJE na platformi. Videćete teme koje obrađujemo i da li će vama one biti od koristi za posao. Posebno se odnosi na vas iz manjih firmi. Jer kada pogreši neko iz male firme odmah je neznalica i drži mu se slovo sa svih strana, od pretpostavljenog do državnih organa. Znate vi to isto kao i ja.
Pozdravljam vas, i u sledećem pismu pisaću vam opet na temu i o važnosti pečata zbog kojeg može da usledi i kazna. Jer, postoje situacije kada možete i ne morate da koristite pečat i situacije u kojima, kada ga nemate, sledi kazna.



Pozdravljam vas dragi prijatelji🤝 i želim vam svako dobro🌞.



S poštovanjem,

Biljana Trifunović


www.biljanatrifunovicifa.com