Mali poklon a velika kazna

Dragi prijatelji,

utorak je naš dan za druženje. Nastavljamo tamo gde smo stali.


Više puta sam vam isticala značaj i važnost svakog radnog mesta u firmi. Ne postoji nevažan posao i radno mesto. Svi smo u svom domenu delovanja bitni. Svako od nas treba krajnje savesno i odgovorno da radi, bez obzira da li ste na radnom mestu direktora, komercijaliste, računovođe, spoljnotrgovinca, magacionera, šefa proizvodnje. Tek koliku odgovornost imaju ljudi koji rade na mašinama. Odgovornost je ogromna, jer u deliću sekunde zbog nepažnje može mašina osobi otkinuti ruku. Sa malom nepažnjom, može se upropastiti veoma skup materijal ili ošteti sama mašina. Da ne nabrajam, i sami znate mnogo primera.
A opet, mada svi ovo znamo, opet iz „najboljih“ namera dešavaju se situacije koje nikada ne bi ni mogli da zamislimo. Te „najbolje namere pojedinaca“ često ceo kolektiv dovedu u veoma složenu situaciju. Direktora ili vlasnika firme ponekad pored velikih finansijskih izdataka, dovedu i do predinfarktnog stanja.
Dragi moji, ne pričam vam lovačke priče, pričam iskustvo koje sam proživela više puta. Najnovije ću vam malo kasnije ispričati.
Da krenemo od najskupljeg i najstresnijeg iskustva koje sam imala u mojoj praksi. Nadam se da će i dalje ostati tako, u smislu da se neće desiti ništa gore od ovoga.
Možda se sećate drame koja se tri dana odigravala krajem oktobra 2002. godine u Moskvi. Čečenski teroristi oteli su 912 talaca u moskovskom teatru. Ne bi dalje pričala o ovom događaju. I ovi podaci su već stresni. Nakon završetka akcije oslobađanja, ruska vojska i policija podigli su stepen kontrole i bezbednosti na najviši nivo, što je i prirodno.
Naš klijent je u to vreme gradio velelepni poslovno stambeni objekat u samom centru Moskve, od nekih 50.000m2. Proizvodnja aluminijumske stolarije (prozori, vrata, fasada) koja se proizvodila u Beogradu i šlaperima slala u Mosku.
Posao je bio po principu aktivnog oplemenjivanja, repromaterijal se uvozio po specifikaciji iz Austrije, tamo je bio i plastificiran u boji po zahtevu investitora.
Morala sam ukratko da vam predstavim o kakvom se poslu radi. Od momenta porudžbine materijala od austrijske frme, do isporuke ofarbanih aluminijskih profila bilo je potrebno minimum 6-8 nedelja. I to se obično isporučivalo tako da proizvođaču i ne odgovara baš, stignu profili, a do konačne isporuke okova itd. prođe još par nedelja. Ko radi ovaj posao zna koje su peripetije, i koliko proizvodnja ima tesan rok da završi posao i pošalje gotove proizvode na gradilište. Svi pritiskaju proizvodne radnike i inženjere da rade što brže.
Nikoga ne zanimaju carinske procedure, morala sam da nađem način da u što kraćem roku roba stigne u magacin, da se ekspresno istovari i počne proizvodnja. Sve je prilično stresno. Ali šta je tu je, svi radimo na istom proizvodu i sa željom da se posao što brže i bolje odradi.
Žurili smo svi, davali svoj maksimum da se završi proizvodnja u Beogradu i proizvodi isporuče i namontiraju u Moskvi pre početka zime.
Ekipa uigrana. Sve je funkcionisalo besprekorno. To je bila jedna od poslednjih isporuka. Nakon ove isporuke bilo je planirano još dve i kraj posla, za taj objekat. Dan danas sećam stresa i problema koji su nastali sa tim kamionom.
Želim da kažem, dok sam radila sa firmom čiji vam slučaj iznosim, uvek sam bila na utovaru i pratila svaki sanduk. Svaki sam kamion ispratila i u uvozu dočekala. Znala je ekipa o kojoj vam pišem, da sam se odnosila kao prema svome i strožije.
Šef proizvodnje u fabrici Beogradu, da bi obradovao kolege na montaži u Moskvi, u sanduke sa prozorima pažljivo je umotao u streč folije i sakrio 4 flaše domaće rakije. Nikome naravno nije kazao. Mada je znao, puno puta smo davali vozaču da stavi u kabinu kalendare, kafu, rakiju, topla radna odela. Sve bi obično stiglo na odredište, rakija je obično falila, ili ne bi ni stigla. Zato je on sakrio flaše sa rakijom u sanduke sa prozorima.
Kamion je otišao, svi smo odahnuli, jer još samo dva i kraj posla.
Nakon nekoliko dana puta, odjednom smo izgubili vezu sa vozačem, poslednji put kada se javio bilo je pred ulazak u Rusiju - granični prelaz „Tri sestre“ i od tada ni glasa. Nastaje potraga za vozačem i kamionom. Šta se desilo? Da nisu drumski pirati oteli kamion, jer to nije bila retka pojava tih godina. Nesreća nije nigde prijavljena. Niko nije mogao ni da pretpostavi da je vozač uhapšen, kamion sa robom zaplenjen.
Već sam vam rekla da se to dešavalo brzo nekon drame u Moskvi. Na graničnom prelazu, pored redovnog pregleda dokumenata, sva vozila bila su pregledana spcijalnim uređajima i detektovana je tečnost u sanducima, gde se nalaze aluminijumski prozori. Carinici su odmah posumnjali na tečni eksploziv. Vozača su uhapsili, a kamion je smešten u poseban deo, gde su došle antiterorističke jedinice, sanduci istovareni da bi se „eksploziv“ odstranio.
Da li treba da vam pričam koliko je bilo muka da se oslobode vozač i kamion? Koliko je taj „poklon“ koštao firmu novca nema smisla da pričam. Kazne, vanredni troškovi puta. Kašnjenje sa montažom. Penali. Nemam pojma kako je vlasnik firme preživeo, mada mu to nije bilo prvo vatreno kršetenje. Ali tada je već imao skoro sedamdeset godina, visok pritisak, šećer i tako to.
Ne kaže se bez razloga:
„Put do pakla popločan je dobrim namerama.“
To vam je najbolji dokaz da je neophodna pažnja, edukacija, znanje i kontrola svakog zaposlenog. Na žalost, meni nije jedini. Ali je najupečatljiviji. Drama je trajala više od mesec dana dok vozač i roba nisu bili pušteni.
Zašto?
Da bi se par ljudi obradovalo domaćom rakijom „mučenicom“.
Ovaj primer sam vam ispričala, iz razloga što se u rešavanje problema uključilo puno ljudi na čelu sa direktorom i vlasnikom firme. Svako je radio šta je mogao i znao.
Elem, prošlog meseca, ne tako dramatična, ali ozbiljna situacija desila se u Kopru.
Ne znam da li znate, ali ima naših firmi koje proizvode aluminijumske i čelične prozore i vrata i izvoze u SAD, verovali ili ne.
Tako je prošlog meseca krenuo kontejner sa aluminijumskim prozorima put Amerike. Utovar na brod bio je u Sloveniji, luka Kopar. Vlasnik je u papirima prijavio prozore. Ali je u kontejner ispod sanduka sa prozrima stavio nekoliko kutija pur pene, da olakša kolegama na montaži. Pri pregledu kontejnera u luci, ustanovljena je nedozvoljena roba. Za pur penu potrebni su posebni papiri, zapaljiva roba. Usledilo je otvaranje kontejnera, a da ne bi vadili svu robu napolje i eventualno oštetili farbu, kolega špediter je doveo svoje dete od deset godina, da uđe unutra i izvuče pakete sa pur penom napolje. Nakon toga je kontejner zatvoren i utovaren na brod.
Ova akcija podrazumevala je dodatne troškove pregleda i tako dalje. Znate šta se desilo? Vlasnik firme koji je izvozio robu, odbio je da plati račun koji je ispostavila špediterska firma iz Kopra za angažovanje. Ljudi koji su radili na ovom izvozu bili su nezainteresovani, mogli su robu da vrate za Srbiju. Učinili su sve maksimalno kolegijalno i ljudski. I šta su dobili? Ni „hvala“, a kamoli da im je plaćeno za trud.
Sva sreća, ovaj privrednik nije naš klijent. Ovaj događaj sam ispratila sa mojom drugaricom špediterkom. Ona je danima bila na vezi sa kolegama iz Kopra da se ovaj posao završi na najbolji mogući način za klijenta iz Srbije. Ko je u ovom poslu zna kolika je to komplikacija. A na kraju ovaj privrednik odbije da plati uslugu.
Nisam vam kazala, još jedan bitan, veoma bitan detalj vezan za slučaj „rakija“. Vlasnik firme ne da nije tražio od šefa proizvodnje da nadoknadi troškove (a od čega bi, samo da proda kuću!). Nije mu dao ni otkaz. Samo je onako umorno kazao:
„E, čoveče šta napravi. Obrukasmo se kod investitora, probili smo rok nedelju dana.“
Vidite, vlada mišljenje da spoljnom trgovinom može da se bavi svako ko nađe kupca ili dobavljača u inostranstvu. Da u kamione i kontejnere može da se stavlja šta kome padne na pamet, naravno ovde ne mislim na oružje, drogu i baš nedozvoljene stvari. Ali nisu sve robe na slobodnom režimu. Većina privrednika nije ni čula niti zna šta znači „roba dvostruke namene“ i koliko se kontroliše promet takvih roba. Na spisku „roba dvostruke namene“ nalazi se na primer i mali kondenzatori koji se ugrađuju u kućne frižidere, ali isti takvi kondenzatori mogu da se koriste i u terorističke svrhe.
I na kraju želim da se obratim vama dragi prijatelji koji ste vlasnici ali i zaposleni sa sledećom porukom:
  • Vlasnici imajte na umu da firma jeste vaša, ali propise jednostavno morate da poštujete, i da omogućite svojim saradnicima da se edukuju i imaju dostupnu stručnu literaturu.
  • Zaposleni, kao što znate da kažete ne, hvala vam ne želim kafu i ne doživite stres, tako isto kažite svojim pretpostavljenima kada vam traže da odradite neki posao koji se kosi sa zakonom, ne, ja to ne mogu. Jer ako učinite jednom, biće i drugi i treći put. Kada dođe do problema, zaboraviće pretpostavljeni da ste od njega ili nje dobili zadatak. Vi ćete biti krivi. Zašto niste rekli da to ne može i tačka.
Znam da se sada neko mršti, i kaže lako je meni da pišem, nisam u vašoj koži. Jesam dragi moji. Koliko sam samo poslova odbila, „izgubila potencijalnih“ klijenata i novca. Uz svu budnost i pažnju, opet se dešavaju nepredviđene situacije, kao što sam vam već opisala. A šta bi bilo da sam radila „opušteno i sve može“.
Dragi moji, sve se može do prve inspekcije. Zaštite sebe i svoj posao, jedna od dobrih mera je da pratite tekstove bar na BASIC paketu ove platforme, koju kao etalon za siguran posao koriste velike korporacije kao i mali biznisi.
Pozdravljam vas dragi prijatelji🤝 i želim vam svako dobro🌞.



S poštovanjem,

Biljana Trifunović


www.biljanatrifunovicifa.com