Medalja ima dva lica

Dragi prijatelji,

utorak je naš dan za druženje. Nastavljamo tamo gde smo stali.


Složićete se: na svesnom nivou svako od nas zna da medalja ima dva lice kao i svaka kovanica. Lice je avers, druga strana je revers. I ako neko baš i ne zna tačan naziv, zna da postoje dve strane svake kovanice. Tako je u poslu i životu. Sve ima lice i naličje. Ili bar dve strane. Kada je teorija u pitanju, ona nije problem.
Teoretski mnogo stvari odlično znamo.
Teoretski znamo da tri ili pet osoba u istom momentu čuje neku informaciju i da je svo troje ili petoro u svojim glavama sasvim drugačije razumeju. Mada testovi pokazuju, da neko od prisutnih i ako sluša ne čuje 1/3 i veći deo informacije. Pri tome, svi dobro čuju, niko nema problem sa sluhom, ne nosi slušni aparat.
Isto je i sa vidom. Istu sliku/scenu može da gleda u istom momentu više ljudi i svako je drugačije vidi i doživi. Opet, radi se o osobama koje vide.
Dragi prijatelji, vrlo dobro znate da vam ne pričam da bi pričala.
Dokaz da dve ili više osoba u jednom momentu gleda istu scenu i različito vidi, jeste najčešći primer kada se desi neka nesreća. Svi očevici/svedoci imaju svoju drugačiju priču koja se minimalno poklapa sa pričom drugog svedoka.
Teoretski znamo i slažemo se da svako vidi i čuje ono što želi. Svako gleda kroz svoje naočari.
Ispričaću vam događaj od pre nekih deset godina, kojem se smejemo i dan danas, kada pričamo na temu da svako gleda kroz svoje naočari, jer često ne vidimo drugu stranu.
Znate da leto porodično provodimo u vikendici na Dunavu. Jako sam srećna što smo uspeli tako da organizujemo život i posao.
Bila je druga polovina avgusta te 2011. godine, i bila sam sa kumom u vikendici nedelju dana. Nas dve kume same da se podružimo i uživamo u lepoti Dunava, borove šume, čitamo i tako to. Pošla sam da zalijem cveće i mahinalno sam pogledala u komšijsko dvorište. Vidim, predivan prizor. Komšinica i komšija koji su malo stariji od nas sede na travi, meni okrenti leđima, i komšija „hrani“ – svoju suprugu. Brzo sam pozvala kumu da diskretno pogleda kako su divni, romantični. I ako su već dobro prevalili po pedeset godina života, sede na travi i ručaju.
Dokone žene – mislim na kumu i mene. Razvile priču, kada bi naši muževi seli na travu bez stolice sa naslonom. Komfomisti. Ne bi se oni zlopatili da sede na tvrdoj podlozi i ručali. Pri tome da nose posuđe 15-20 metara od kuće. Divile se mi celo popodne našem komšiji kako je romantičan i nežan i u poodmaklim godinama, čak po malo i ljubomorne.
Sutradan, opet ja da zalijem travu i cveće, bili su vreli dani, a mi nemamo zemlju, već pustinjski pesak i mora često da se zaliva. Elem, vidim komšiju kako nosi ogromnu šerpu prema istom mestu gde je juče „romantično sedeo sa svojom suprugom“. Javim mu se, i pitam šta rade, kako su, a on mi odgovara:
„Ma žena i ja propadosmo od posla. Juče smo kuvali džem od šljiva, a sada paradajz“.
Onda sam komšiji ispričala da sam ih videla juče, ali onako kako sam ja videla, „romantični ručak na travi“. Slatko se nasmejao mojoj mašti.
Već deset godina, kada spremaju zimnicu, komšije me zovu da im se pridružim u „romantičnom druženju“.
I razbi mi idiličnu romantičnu sliku. Ja nisam zagledala. Iskreirala sam svoju romantičnu sliku “ručka na travi“. Nisu oni ni sedeli na travi onako da se muče, sve je bilo drugačije, primereno potrebi posla koji su radili. Divno je što rade zajedno. Što nam je komšija dobar domaćin i suprug, pomaže svojoj ženi kako treba.
Kuma i ja nacrnismo naše muževe jer smo znale da oni ne bi sedeli na travi, već na baštenskim udobnim stolicama – to jeste činjenica. Nisu ni ovi ljudi sedeli na travi već na niskim stolicama i tako dalje i tako dalje.
Ovo je banalan primer. Nevažan za posao i život. Ali opet. Nas dve smo videle jednu scenu, iskreirale priču kako je nama odgovarala.
Znam da nismo nas dve jedine na ovom svetu koje su videle jednu scenu a u svojim glavama iskonstruisale sasvim drugu priču. To je uobičajeno.
Svakom se od vas desila bar jednom, ako ne i više puta, slična situacija.
Ovaj primer koji sam iznela može da se tumači na razne načine. Letimično sam pogledala. Htela sam da budem diskretna da sada ne zavirujem u tuđe dvorište i tako to.

Primer sa stručnog treninga


Sećam se da sam u junu 2016. godine bila na jednom stručnom treningu, gde je glavna tema bila delegiranje i značaj pravilnog prenošenja informacija.
Znači - ozbiljna tema. Svi smo platili kotizaciju da bismo prisustvovali treningu, jer nas je zanimao i važan nam je za posao.
Jedna od praktičnih vežbi bila je sledeća:
Grupa je bila velika. Odabrali su nas 10 da učestvujemo u tom primeru. Zadatak je bio da izađemo iz sale i po pozivu jedan po jedan da se vrati u salu gde su bili ostali članov grupe. Predavač je imao napisan jedan primer na papiru. Prva osoba koja je ušla u salu, pročitala je tekst. Zadatak se sastojao u tome da prva osoba pažljivo sasluša tekst – opis scene. Zatim kada uđe sledeća osoba da joj prenese tačno šta je predavač pročitao. Nakon toga druga osoba prenosi sledećoj, trećoj osobi. I tako redom, dok nije ušla deseta osoba u salu. Na kraju poslednja osoba je trebalo da kaže šta je čula od pretposlednje osobe.
Naravno kada je poslednja osoba ispričala šta je čula, to nije imalo ama baš nikave veze sa onom pričom od početka. Svako je nešto zaboravio, dodao svoje, promenio redosled. Značaj i važnost pojedinih činjenica je bio izmenjen ili izbačen iz priče.
Slatko smo se smejali i na ličnom primeru shvatili koliko je važno kada nekome nešto kažemo da pitamo tu drugu osobu kako je izrečeno shvatila.
Nakon tog seminara, kada delegiram neki posao ne završavam ni slučajno ja, već tražim od saradnika da rezimira i ispriča kako će i kojim redom da uradi određeni posao. Uvek se usaglasimo. Šta sam rekla i kako je druga osoba mene razumela.
Rezime svakog poslovnog sastanka i dogovora je prosto neophodan.
Time se otklanjaju nejasnoće, greške, štedi se vreme u objašnjavanju, da li vas je sagovornik drugačije razumeo.



Lice i naličje dogovora


Vidite, ima ljudi kojima je skroz neprijatno kada delegiraju posao kolegi, ili kada detetu, bračnom drugu kažu nešto, da na kraju razgovora pitaju - da li hoćeš ili hoćete da mi kažete kako će te uraditi to i to. Najčešće iz dva razloga preskoče da pitaju da li ih razumeju:
  • iz straha da ne povrede drugu osobu ili
  • misle da ih je druga osoba apsolutno razumela.
Najgore je pretpostavljati da je druga osoba u vašoj glavi i da precizno zna šta ste vi sve zamislili, i kada detaljno ispričate, dešava se da na iste stvari i isti zadatak gleda na drugi način. Da sasvim drugi značaj prida nekim drugim delovima priče a ne onim za koje vi smatrate da su od ključne važnosti. Ako do sada niste na poslu ili kod kuće nakon dogovora glasno tražili da vam druga strana kaže kako je razumela, probajte. Videćete koliko će sve biti lakše i brže. Ja kada radim studije o transfernim cenama, gro podataka moram da dobijem od klijenta za kojeg radim. Pored podatka iz knjigovodstva potrebna su mi i druga dokumenta. Kada završim studiju, pre nego što bih je štampala, uvek bih draft verziju poslala klijentu da pročita, da vidi da li sam sve poslovne transakcije obuhvatila, odnosno da li su mi dostavili sve potrebne podatke. Možda neko ovo smatra nepotrebnom radnjom. Verujte mi da nije.
Dragi prijatelji, vrlo svesno sam vam navela ova dva primera sa godinama kada su se desili. Iz razloga što smo kao društvo tada bili daleko više relaksirani nego sada. Sve je bilo jednostavnije i lakše, a opet jedni druge drugačije smo razumeli i videli situaciju na svoj način.
Danas, kad već skoro godinu dana živimo sa svakodnevnim vestima o koroni, kada se u pozadini naše svesti motaju misli o vakcini, kako su nam roditelji, šta sa decom, da li nam je neko drag u bolnici... Svima je pažnja i koncentracija u određenom periodu slabija, a emocije rade svoje. Baš zato olakšajte svojim kolegama. Kada im dajete zadatak, obavezno ih pitajte da vam kažu kako su vas razumeli. Kada vi dobijate zadatak, neka vam bude navika da na kraju kažete:
„Ako sam vas dobro razumelo/la trebalo bi da uradim to, to i to, i to sledećim redm prvo, drugo, treće...“
Tek kada dobijete saglasnost od sagovornika da je baš tako mislila ili mislio, krenite sa poslom. I posle toliko godina rada i iskustva, ja uvek posle sastanka napravim rezime i zamolim za potrvrdu. Činjenica je da svega imamo na pretek ali vremena za bacanje i tri puta da radimo isti posao nemamo.



Pozdravljam vas dragi prijatelji🤝 i želim vam svako dobro🌞.



S poštovanjem,

Biljana Trifunović


www.biljanatrifunovicifa.com