Život se živi usput

Dragi prijatelji,

Utorak je naš dan za druženje najdraži moji online prijatelji.

Prošle srede dobila sam pismo, jedne od vas kojima s ljubalju pišem svakog utorka, pismo počinje rečima:
- Ne znam da li sam zasluzila ovo Vaše "dragi prijatelji" ali ja se tako osećam i zahvalna sam vam na svakoj pročitanoj reči....

Dragi moji, ni najmanje nemam potrebe da napišem ni jedno jedino slovo, koje nije u saglasnosti sa mojim osećajima. Ova naša zajednica je čak mnogo više od prjatelja, najradije bi vam pisma počinjala sa:
- Rode moj.
Svi mi koji smo rođeni ovde na Balkanu i šire smo rod. Da bi me i mlađe generacije razumele, opredelila sam se za dragi prijatelji.
Vi, koji ste od početka u zajednici, znate da sam počela da vam pišem iz čistog altruizma, kada sam bila veoma uplašena i tužna zbog dijagnoze koju je imala moja najbolja drugarica. Prvih nekoliko pisama, dok nije stigla prava dijagnoza, jer je prvobitna bila, hvala Gospodu pogrešna, bila su u stvari moja molitva za njeno zdravlje.
U prethodnih četiri godine, zajedno smo proživeli mnogo toga i lepog i manje lepog. Sa vama sam delila: radosti, uzbuđenja, strahove, zabrinutost pa i tugu.
Sa kim se dele ova tanana osećanja?
- Sa prijateljima, rodbinom.

Inspiraciju za današnje pismo, dobila sam nakon razgovora sa jednom meni veoma dragom drugaricom. Ona već nekoliko godina u nazad, ume da kaže:
- Za dva-tri meseca okrećem novi list. Dosta je bilo da skapavam od posla i sve što zaradim da ulažem u kuću. Videćeš, za dva meseca krećemo muž i ja da uživamo, da putujemo i da se provodimo, samo da uradim još ovo... nemam dovoljno novca za putovanja.
Ovu i sličnu njenu priču čula sam više puta u prethodnih par godina. Želja konstantno postoji, ali realizacija se stalno odlaže.

Mala dgresija

Ovo odlaganje podseća me u jednom drugom kontekstu na mene i jednog našeg prijatelja, mi već 20 godina govorimo:
- Daj da živimo i uživamo, imamo još samo nekih 20-25 godina kvalitetnog života ispred nas.
I tako već 20 godina Marko i ja polako starimo, i stalno imamo 20-25 godina kvalitetnog života ispred sebe.... Mada sam ja od letos, kako sam upoznala bračni par o kojem sam vam pisala, podigla lestvicu pa kažem da imam bar još 30 godina kvalitetnog života. Koliko će biti, videćemo.

Da se vratim na temu: Život se živi usput
Do sada, kada bi moja draga drugarica rekla za dva meseca menjam prioritete... ja bi občno rekla: super, radujem se.
Ovoga puta, morala sam da joj ispričam jedno iskustvo koje može mnogima da posluži kao primer i motivacija za promenu navika i donošenja odluke, da novac nije ni slučajno jedini uslov za život sa smislom.
Bila je ekipa od 5 bračnih parova. Supruge su sve od reda bile zaposlene u državnim službama a muževi su imali veoma uspešne firme. Rasli, razvijali biznis, uživali, putovali, provodili se po svetskim metropolama onako kao iz filma. Mi smo te ljude upoznali prvo kroz posao davno, početkom devedesetih godina prošlog veka. Vremenom, oni su uključili i Dejana i mene u njihova druženja.
Jedan od njih petorice bio je motor ekipe, on je vukao i motivicao sve drugare za sobom. Podsticao ih je da se ne boje, da ulažu i da se šire. Gospodin Slavko, koji je bio najhrabriji napravio je pogrešnu procenu i sa novim poslovnim prijateljem kojeg nije najbolje poznavao i procenio uložio je puno novca u novi projekat i za sobom povukao i ostala četiri druga.
Brzo se pokazalo da je procena bila pogrešna. Svi su bankrotirali.
Iz ogromnog osećanja odgovornosti šta je uradio gospodinu Slavku srce nije izdržalo, brzo se bez borbe predao.
Njegov nagli odlazak, uticao je da se ostale četiri porodice sa njegovom udovicom konsoliduju i krenu dalje, kako ko može i ume.
Prodali su skupe ogromne stanove, preselili se u manje na slabijim lokacijama. Povukli ručnu kočnicu u mnogo čemu, ali nisu stavili kočnicu na druženje, pesmu, razgovor...
Ispričala sam Mariji, kako već deset godina Slavica i Veselin žive. Ljudi koji su skoro celog života znali samo za najbolje i najskuplje kada se radi o materijalnim stvarima. Shvatili su da je najbolje, najvažnije i najvrednije to što žive život i dalje punim plućima družeći se sa prijateljima, sa malim izmenama.
Nisam vam rekla da su sva petorica pored završenih fakulteta završili i osnovnu ili srednju muzičku školu. Svaki od njih je svirao drugi instrument: harmoniku, violinu, gitaru, usnu harmoniku. Ekipa je ostala bez Slavka i harmnike.
I dan danas sataju se bar jednom mesečno, uz proju, sir i ko šta ima u kući ali instrumente uvek nose sa sobom. Uvek sviraju i pevaju.
Nema više skupih letovanja i skijanja. Ali zato ima par sendviča, sok i slično u rancu da se provede ceo dan na Adi, Avali.
Idu na more, hotele sa 5* zamenili su apartmanima, uživaju sami kuvaju, pecaju, peku ribu na roštilju.
Da li je važno, što se ovi ljudi nikada više nisu vratili na pozicije na kojima su bili. Verujem da su se potrudili i da su želeli, sigurno bi opet uspeli.
Izabrali su lep jednstavan život, umesto da se žrtvuju i rade po 12 i 16h dnevno da bi se povratili, i možda ozbiljno narušili zdravlje, porodicu itd..
Znam ja, a znaju i ovi pametni ljudi da i sada kada su sa skromnim prihodima (već su sada svi u penziji), da žive lepše i kvalitetnije bar od polovine našeg stanovništva. Tu su sada i jeftine avio karte i aranžmani 4-5 dana Rima, Kipra, Malte..... tako da su im dostupna i kratka lepa putvanja.
Shvatili su da se život živi usput. Malo lepo, malo teško, red pesme red brige. Shvatili su da kao što se smenjuje dan i noć da se i životne prilike menjaju i smenju.
Veličina ove četiri porodice ogleda se u tome što su se brzo konsolidovali. Prihvatili činjenično stanje. Nisu ostali zaglavljeni u nesreći, nisu nastavili ostatak života da kukaju nad zlom sudbinom koja ih je zadesila. Bilo je teško godinu dve da se naviknu na nove uslove života i nastavili da žive život. Da se raduju proleću, letu, jeseni, zimi. Da se raduju unučićima koji se rađaju. Da se raduju svakom jutru. Nisu rekli životu NE, nisu rekli putovanje, pesma, violina ostaju u ćošku dok ne uradimo to i to.... Shvatili su da ne postoji neki drugi bolji period u životu. Najbolje se dešava sada.
Ispričala sam ovo mojoj drugarici, mislim da nije suvišno da ovu istinitu priču kojoj svedočim prenesem i vama dragi moji prijatelji.
Svi imamo u životu uspone i padove, radosti i tuge. Život je i zamišljen tako da učimo, nema greške samo učenje.
Kada smo kod učenja, poslaću vam u četvrtak newsleter sa pozivom za celodnevni seminar Izvoz robe sa preferencijalnim poreklom koji sam zakazala za 09. 11. 2023.
P.S. PREMIJUM pretplatnici imaju besplatan pristup seminaru.
Svi vi koji se niste još učlanili na platformu, možete to sada da učinite. Sva predavanja koja su već objavljena i koja ću održati su vam dostupna.
Pozdravljam vas dragi prijatelji🤝 i želim vam svako dobro🌞🌈.

    S poštovanjem,
    Biljana Trifunović
    www.biljanatrifunovicifa.com
    Ako ne želite da primate ove mejlove, kliknite na OVDE.