Nežnost – vrlina ili mana

Dragi prijatelji,

Utorak je naš dan za druženje najdraži moji online prijatelji.

Pre svega želim da odogvorim svima koje sam na neki način iznenadila sadržajm ovih pisama. Znate da se bavim egzaktnom – realnom ekonomijom: spoljna trgovina, devizno poslovanje i porezi. A pišem vam o sasvim drugim ljudskim važnim temama.
Zašto sam ovo pismo započela na ovaj način?
U toku leta i nakon ovog prvog oktobarskog pisma upućenog vama, dobila sam na desetine poruka od vas koji me znate sa predavanja još iz 2012. godine i na dalje i od mene očekujete da se samo jasno i glasno držim slova zakona.
Bilo je puno pitanja, kako sam prešla na drugu oblast, ali ni slučajno ta pitanja nisu bila kao kritika i zameranje, već zahvalnost i podrška da im u ovo sumorno vreme budim nadu da će i ovo kao i sve drugo proći.
Svima sam pojedinačno odgovorila, a ovom prilikom dajem odgovor i vama, koji ste možda pomislili slično, ali niste mi napisali to što mislite.
Vidite, nema jačeg i većeg zakona na svetu od zakona prirode. To nije moje umišljanje već činjenica koju i sami znate.
Kada kažemo zakon prirode to se ne odnosi samo na zakonitosti koje vladaju u prirodi i u Kosmosu. Zakon prirode duboko je usađen u naš DNK.
Kao što smo svi, bez obzira na boju kože, veroispovest i slično krvavi ispod kože, prirodno je da budemo dobri i nežni. Dobri i nežni prvo prema sebi da bi mogli da budemo dobri i nežni prema drugim ljudima i svemu onom što nas okružuje.
Da li je to u praksi tako?
Na žalost nije.
Tačno je da smo svi rođeni sa ovim osobinama: dobrote i nežnosti ali vremenom pod uticajem brojnih situacija ta osobina kod velikog broja ljudi izgubila se, nju je potisnula i zauzela mesto grubost, kritičnost, netolerancija i brojna druga ne baš pohvalna osećanja i ponašanja.
U današnje vreme kada se ratovi po svetu šire kao šumski požari, do duše požara, poplava i zemljitresa takođe imamo više nego ikada. Možda je i ranije pre 100 godina bilo isto, ali u nedostatku TV i interneta nije se znalo. Znali smo šta se dešava u komšiluku i to je to. Kada bi se neko zlo ili nesreća dešavala u komšiluku, obično bi svi potrčali da pomognu.
Sećam se bilo je baš davno, kada sam završila fakultet, kolega Zoran iz Bijeljine u isto vreme je diplomirao. Kada sam mu čestitala, sa oduševljenjem mi je kazao:
- Dobro je da sam završio i da se vratim kući.
- Ja sam mu rekla da sam iznenađena, u to vreme preko 90% studenata koji završe fakultet u Beogradu, ostaju, traže tu posao i stan.
- Ma kakvi Biljana, jedva sam izdražao pritisak i jurnjavu po Beogradu. Vi samo negde žurite, jurite i kasnite. Kod mene i mojih sugrađana sve je mnogo normalnije, lepše i opuštenije. Mi kada vidimo da je jedan čovek potrčao odmah znamo da se nekom nešto loše desilo i svi trčimo da pomognemo.
Više puta sam razgovarala sa njim, nakon povratka u rodnu Bijeljinu i pitala ga da li se možda kaje, ili je zadovoljan. Njigov odgovor uvek je bio da se ni jedan promil ne kaje, srećan je i zadovoljan što je ispoštovao sebe i svoje osećaje.
Zoranove reči i dan danas pamtim, i shvatam koliko je on bio nežan prema sebi, njegova odluka često me opominje da usporim, predahnem i odmorim, stići ću.
Sa velikom sigurnošću mogu da kažem sledeće, a odnosi se na sve nas, veoma često smo grubi i kritični pre svega prema sebi pa onda i prema drugima.
Da li nam je to uopšte potrebno?
Pa naravno da nije, ali to nekako nekontrolisano izleti iz nas.
Često kritikujemo sebe zbog bezbroj glupavih sitnica. Drugim ljudima nekada kritiku uputimo na glas a češće to što mislimo izgovorimo u sebi.
Rekli na glas ili u sebi isto je. Gorke reči ostaju u nama. One se kao kapi kiše slažu u našu dušu, srce i telo. Vremenom, ukoliko se ne potrudimo da neke navike menjamo, ta gorčina očvrstne u nama kao stalaktiti.
Društvo i mediji svakodnevno vrše na nas pasivnu agresiju raznim potrebnm i nepotrebnim vestima i širenjem straha.
Kolektiv takođe ne zaostaje. Nekako je postalo „normalno“ da se grubošću branimo od spoljašnjeg sveta.
U istoj ravni su kada je grubost i pasivna agresija u pitanju su poslodavci, menadžeri i zaposleni. Svi vrše pritisak po različitim osnovama. Poslodavci i menadžeri daju kratke rokove za realizaciju određenog posla, često očekuju da je to gotovo još juče. Takvi zahtevi se postavljaju pred zaposlene jer su možda zaboravili na vreme da obaveste zaposlene o određenim aktivnostim, ili dovoljno ne poznaju sve faze posla pa su sa klijentom ugovorili kratak rok, mada je najčešći slučaj da u želji da se dobije neki posao svesno ugovaraju kratak rok. Zaposleni do jedne tačke prate zahteve i rokove dok ne sagore, i onda ide tihi otpor koji se manifestuje najčešće kroz bolovanje (koje je u 99% slučajeva opravdano), dok mlađi koji nisu navikli da trpe i povinuju se brojnim zahtevima često menjaju firmu. Znam neke mlade ljude koji su za 2 godine promenili i po 5 firmi u nadi da će naći kolektiv koji im odgovara.
Elem, nezadovoljni su i jedni i drugi, svoje nezadovoljstvo prenose na porodicu dok pri tome sebe često kritikuju da su pogrešili, da su previše nežni, ili strogi....
Mnoge neprijatne situacije stvarno mogu da se prevaziđu i zaobiđu samo sa malo više razumevanja, strpljenja, saosećanja i pre svega kada smo nežni prvo prema sebi pa onda i prema drugima.
Grubošću mali broj situacija se rešava. Razmislite i uvrićete se i sami.
Nežnost nije ni slučajno slabost, već ogromna vrlina.
Kada ste nežni prema sebi, vi će te sigurna sam kada završite neki posao, reći sebi, može i u sebi (ne mora niko da vas čuje, dovoljni ste vi da čujete) bravo. Baš sam dobro to uradila/o. Sada ću sebe da nagradim pauzom od par minuta da uživam u završenom poslu. Nakon par minuta predaha novom poslu se pristupa sa mnogo većim entuzijazmom.
Kada ste nežni prema sebi, nećete se silovati da letite iz situacije u situaciju, sa zadatka na zadatak. Niste mašina. Osoba ste od krvi i mesa u kojoj kuca srce. A šta smo još u najranijem detinjstvu saznali o srcu. Srce je najvažnije za život, u srcu živi ljubav. Pa ako nas nisu u školi i u porodici učili da budem nežni, naučili su nas koliko je važno srce i da u njemu živi ljubav. Ma sasvim je dovoljno da se podsetite te činjenice.
Po zakonu prirode kada srce stane – prestaje život.
Po zakonu prirode kada se srce okameni – nestaje ljubav.
Pa zar će mo to sebi da dozvolimo, da imamo kameno srce prema sebi i drugima, onda nam ne treba ni život. Zašto da mučimo kameno srce da pumpa krv i da nas održava u životu kada ono beskrajno pati, ostalo je samo jer u njemu više ne živi ljubav.
Ako vam je teško da se u trenu prepakujete svoje srca i da ga ispunite ljubavlju i nežnošću evo brzinskog i efikasnog saveta:
- Setite se osećaja kada uzmete malu, sasvim malu bespomoćnu bebicu u ruke, vašu ili nije važno čiju. Sam čin držanja male bebe u rukama i najtvrđu osobu razneži, pokrene se srce, rađa se ljubav i nežnost.
Ja sam prošle nedelje po drugi put postala baba tetka, rodio nam se mali bata Nikola, išli smo da mu poželimo dobrodošlicu u porodicu i ovaj svet. Sam miris bebe i ta nevinost i bespomoćnost kada se privije na grudi budi bujicu predivnh osećaja.
Dragi moji, ne zaboravite da je naše srce baš ta mala nevina i bespomoćna beba kojoj je potrebna nežnost i ljubav.
Dragi prijatelji, nastaviću i dalje da vam pišem ovakva pisma, jer svet je uzavreo kao kazan samo što ne eksplodira. Svakom od nas je potrebna i dobrodošla lepa reč. Što se tiče spoljne trgovine, deviznog poslovanja i poreza tu vrstu tekstova koji su vam veoma važni pomagači i vodiči da bi mogli na miru i sa pažnjom da radite nalaze se na platformi www.biljanatrifunovicifa.com
Obavestiću vas uskoro da će te moći uskoro da se prijavite i postane ravnopravan član super privrednika koji svoj posao rade sa lakoćom jer imaju stručnu pomoć i podršku na platformi.
Pozdravljam vas dragi prijatelji🤝 i želim vam svako dobro🌞🌈.

    S poštovanjem,
    Biljana Trifunović
    www.biljanatrifunovicifa.com
    Ako ne želite da primate ove mejlove, kliknite na OVDE.