Uvoz - nekada i sada

Dragi prijatelji,

Utorak je naš dan za druženje najdraži moji online prijatelji.

Dugo sam razmislila šta da vam danas pišem. Još uvek sam kao i vi pod snažnim utiskom tuge, zbunjenosti, empatije. Radim, fokus mi je i dalje dobar, mada ovih dana radim samo poslove koje sam ranije ugovorila jer ne želim da probijem predviđene rokove.
Dok sam prebirala po glavi, šta, o čemu bi vam pisala, a da se ne odnosi na aktuelne teme, setila sam se da su moje drugarice iz Udruženja poslovnih žena Srbije, pre neki dan otputovale na studijsko putovanje u Kinu. Trenutno su u manjem futurističkom gradu Ningbo koji broji svega sedam miliona stanovnika.
Pomislila sam na njih i odednom mi je došla ideja, znam o čemu ću vam pisati.

Uvoz nekada i sada

Dragi prijatelji znate i sami da su ljudi celog sveta odavno povezani trgovinom, uvozom i izvozom. Nije samo roba ta koja menja granice i spaja ljude sa različitih krajeva sveta. Uz robu, često se se izvozi/uvozi kultura, običaji. Ljudi menjaju svoja prebivališta, sele se iz zemlje u zemlju i na taj način u novoj domovini prenose kulturu i običaje svoje postojbine. Ništa novo.
Novo je čega smo svi ovih dana postali svesni da smo pored robe i usluga uvezli mnogo nepotrebnih i loših stvari, lošeg i bahatog ponašanja. Američki milijarderski san postao je san najvećeg broja mladih ljudi u Srbiji. Ništa nije loše biti bogat, ukoliko je taj novac zarađen na častan način. O uvozu plišanog odgajanja dece, bespredmetno je da pričam, znate i sami da dete već od 4-5 godina života, i ako ne zna pravilno da izgovori sva slova, veoma dobro zna za svoja prava, o obavezama nema pojma. U pokušajima da roditelji detetu objasne da ono pored prava ima i obaveze, ostaje samo na pokušaju. Pre mesec dana sam čula da je devojčica od jedva šest godina uzela telefon da zove službu za spas od zle mame, jer je trebala da pokupi svoje razbacane igračke. Toliko o novom i modernom uvozu.
Krizu kroz koju sada kolektivno prolazimo, smatram da je predvečerje za veliku promenu.

Prvi budistički hram u Evropi

Nego, da li znate da je Beograd 1920. godine bio jedini grad u Evropi sa najvećom zajednicom doseljenih „Kineza“. Tako su ih zvali stanovnici Beograda, jer su došljaci imali kose oči i obrve, žutu kožu, znači „Kinezi“. U stvari, nisu to bili Kinezi već Kalmici pripadnici Mongola. Ovaj narod došao je u Jugoslaviju nakon Oktobarske revolucije. Svega 2-3 hiljade Kalmika uspelo je da napusti Rusiju i došli su u Jugoslaviju, Čehoslovačku, Francusku, Bugarsku. Došavši u Jugoslaviju Kalmici su se nastanili u Beogradu najveći broj smešten je u Malom mokrom lugu, a ostatak je rapsoređen po Karaburmi, Crvenom krstu i okolini Cvetkove pijace.
Domaće stanovništvo pružilo im je dobrodošlicu, kao i velikom broju Rusa koji su tada došli.
Interesantno je da je zajednicu činilo oko 400 osoba, došli su većinom mušakrci. Nakon par godina domaće stanovništvo naviklo se na nove komšije. Sklapani su mešoviti brakovi, tako da je rođeno oko 40 kosookih Beograđana.
Ne treba zaboraviti, da su ovi ljudi došli nakon Prvog svetskog rata, kada je naša zemlja bila razorena, zavijena u crno u svakom pogledu. Bez obzira na situaciju i oskudicu u kojoj smo se nalazili, pružena je puna podrška i pomoć ovoj malobrojnoj zajednici. Tadašnji Patrijarh i Kralj odobrili su da se izgradi prvi Budistički hram. I to nije bio prvi hram u Beogradu već u celoj Evropi. Zemljište na kojem je izgrađen hram poklonio je industrijalac Miloš Jaćimović, koji je velikom broju novih sugrađana bio poslodavac. Decembra 1929. godine hram je zvanično osveštan, kao jedini svoje vrste u Evropi. Ulica u kojoj se hram nalazio dobija ime Budistička ulica, da bismo je danas znali kao Budvansku.

Eh, kako smo nekada bili tolerantni i širokogudi.
Nekada smo bili svoji.
Nekada smo bili uzemljeni, bili smo spoj između zemlje i neba.

Dragi prijatelji, ovim pismom želela sam da vam skrenem misli i da vas podsetim na neke događaje iz naše bliske prošlosti od pre sto godina. Znam da mogu i o ovakvim temama da vam pišem jer ste otvoreni da razgovaramo o svemu. Znam da ste osobe koje puno radite na sebi i svom mindsetu kao i na svom psihičkom miru. To je nešto što je kod nas tek u povoju a jako je bitno da budemo u miru. Usvajanje i primena novih stručnih znanja moguća je samo kada je smo u miru i skoncentrisani.
Kada sam već pomenula Kinu, Kineze i uvoz smatram da trebam da vam prenesem još jednu veoma važnu i korisnu informaciju. Ne, neću gvoriti o uvozu robe. Uvoza će uvek biti – svaka roba ima svog kupca, to nije predmet ovog pisma.
Nešto drugo želim da vam kažem. Informaciju koju sam čula kada sam 2018. godine bila na Prvom svetskom kongresu preduzetnika. Kineski obrazovni sistem otišao je po mom mišljenju 100 godina ispred ostalog čovečanstva. Njihovi mališani predškolskog uzrasta u vrtiću igraju se lego kockama tako što ih uče da kodiraju. Pre nego što nauče da pišu svoja komplikovana slova ta deca su već duboko ušla u jezik informatike i programiranja. Kada već uvozimo sve i svašta, red bi bio da uvozimo i pametna i korisna iskustva. Naša deca su pametna i kreativna, treba ih samo usmeriti i disciplinovati, sigurno se slažete.
Pozdravljam vas dragi prijatelji🤝 i želim vam svako dobro🌞🌈.

    S poštovanjem,
    Biljana Trifunović
    www.biljanatrifunovicifa.com
    Ako ne želite da primate ove mejlove, kliknite na OVDE.