|
|
Dragi prijatelji,
Utorak je naš dan za druženje najdraži moji online prijatelji.
|
|
|
|
|
Juče, dok sam se pripremala da započnem izradu studije o transfernim cenama, zazvonio mi je telefon. Pogledam ekran – piše ime meni drage osobe, Zorice.
|
Znamo se godinama. Bila je na skoro svim mojim seminarima o spoljnoj trgovini i deviznom poslovanju, a firma u kojoj radi već dugo je pretplatnik na mojoj platformi. Čujemo se s vremena na vreme – ne samo kada ima neku nedoumicu u poslu, već i onako, prijateljski.
|
Radosno sam se javila, pre svega da čujem kako je, šta radi, ima li nešto lepo da mi kaže. Ali njen glas je bio drugačiji. Nije zvučao kao obično – veseo, optimističan. Odmah sam osetila da nešto nije u redu. Zabrinula sam se i pitala:
|
Prilično uplašeno mi je rekla:
|
"Znate, Biljana... jako sam uznemirena."
|
Nisam mogla da čekam da mi objasni – odmah sam pitala:
|
"O čemu se radi? Zašto si uznemirena?"
|
Odgovorila je, još više uzbuđena:
|
"Znate da sam već pet godina zamenik direktora u sektoru za devizno poslovanje. Do sada sam radila sve bez greške i problema. Kad god nisam bila sigurna u nešto, pozvala bih vas ili postavila pitanje na platformi i veoma brzo bismo rešili situaciju. Ali sada... sada ne znam šta da radim."
|
Odugovlačila je. Nisam mogla da izdržim.
|
"Zorice, znam sve to. Ali reci mi konačno – šta te muči?"
|
I onda, gotovo kroz zube, prošaptala je:
|
|
"Predložili su me za direktora sektora, jer sadašnji direktor odlazi na drugo radno mesto."
|
"Pa to su divne vesti!" – uzviknula sam. "Čestitam! U čemu je problem? To je razlog za slavlje, a ne za brigu!"
|
"Nisam sigurna da li sam spremna da preuzmem toliku odgovornost."
|
|
Razgovarale smo još desetak minuta. Znala sam da je njen strah apsolutno neosnovan. Znala sam i da njeno nepoverenje u sopstvene sposobnosti nema veze s realnošću.
|
Na kraju razgovora, koji se završio osmehom i boljim raspoloženjem, rekla sam joj:
|
"Mi nikada ne možemo znati koliko smo spremni i koliko smo hrabri dok ne dođemo u situaciju da to pokažemo delima. Ako čekamo trenutak kada ćemo biti sigurni da smo spremni za neki novi izazov – taj trenutak nikada neće doći. Jer uvek ćemo sumnjati u sebe. I uvek ćemo odlagati."
|
Kad smo završile razgovor, nisam mogla odmah da se vratim poslu. Umesto toga, preplavile su me slike i događaji iz mog života koje sam mislila da sam odavno zaboravila.
|
Setila sam se avgusta 1988. godine.
|
Tada sam radila kao dnevni novinar. Poslednjeg ponedeljka u avgustu, došla sam u redakciju sa odmora, preplanula od sunca, ponela čokoladu i kafu da počastim kolege. Samo što sam izašla iz lifta, glavni urednik DESK-a ugledao me je i – pre nego što sam stigla da progovorim – gurnuo mi papire u ruke:
|
"Brzo idi u Dom sindikata, za 15 minuta počinje sastanak na kojem će biti Predsednik Predsedništva. Trebao je da ide Milan, razboleo se, pola ljudi je na odmoru, molim te, požuri!"
|
Zbunjena, ostavila sam poklone da mi se čokolada ne bi otopila u rukama – i bez reči krenula na sastanak.
|
(Da pojasnim: u vreme bivše Jugoslavije, državom je upravljalo kolektivno predsedništvo – na čelu sa Predsednikom Predsedništva – tada je bio Raif Dizdarević.)
|
Bilo je pakleno vruće. Dok sam žurila kroz grad, štikle su mi propadale u asfalt. Već potpuno oznojena, ušla sam u salu prepunu novinara. Ugledala sam jedno slobodno mesto na sredini stola, pitala kolegu da li je slobodno – jeste.
|
Sela sam. Otvorila papire koje mi je urednik dao. Pokušala sam da na brzinu shvatim o čemu se radi – jer, realno, sa plaže sam uletela pravo u novinarsku mašinu. A onda je u salu ušla državna delegacija. Svi smo ustali. Kad su seli – Predsednik Predsedništva seo je tačno preko puta mene.
|
Tog trenutka, bilo mi je još pet stepeni toplije. U sebi sam pomislila: "Nisam spremna za ovo." Ali – šta je, tu je.
|
U to vreme, štrajkovi su bili svakodnevni. Tema sastanka bila je kriza u zemlji i položaj radnika.
|
Kada je državna delegacija završila svoje izlaganje, došao je trenutak za pitanja novinara. Svi su pogledali mene.
|
Zašto? Zato što sam sedela tačno preko puta Predsednika.
|
Ja sam trebala prva da postavim pitanje.
|
Apsolutno nisam bila spremna za to.
|
Uspravila sam se. Pogledala Predsednika. Postavila pitanje – samouvereno, iako sam u sebi umirala od straha.
|
Kasnije tog dana, napisala sam izveštaj i predala ga na vreme. Sve sam uradila kako treba.
|
Dragi moji, ovo je samo jedna epizoda iz mog života.
|
|
Život te ne pita jesi li spreman.
|
Posao te ne pita jesi li spreman.
|
|
Ili ćeš ustati, pojaviti se i uraditi ono što treba – ili nećeš.
|
Tek kasnije, kada se osvrneš, shvatiš da si bio spreman mnogo više nego što si mislio.
|
Zato, ako trenutno misliš da nisi spreman – samo kreni.
|
Kasnije ćeš biti ponosan na sebe.
|
|
Pozdravljam vas dragi prijatelji🤝 i želim vam svako dobro🌞🌈.
|
|
|
|
|
www.biljanatrifunovicifa.com
|
|
|
|
|
Ako ne želite da primate ove mejlove, kliknite na OVDE.
|
|
|
|
|